Postoje kuće koje nas dotiču na poseban način, koje jednostavno osjećamo kao ispravne. Komadić neba uhvaćen u kadru, stubište koje se skriva iza ugla, pogled na stablo kroz kuhinjski prozor, slike koje titraju u nama i pretaču se u ugodnu melodiju spokoja. Svojim konceptom, arhitekturom i materijalnošću odgovaraju na pitanja koja si postavljamo, usađuju u nas mrvu nemira, želju da ih potpuno razložimo, proučimo i apsorbiramo.

Opus Alberta Campa Baeze riznica je takvih posebnih kuća. Način na koji Campo Baeza vidi stvari i način na koji objekti reagiraju na njegove ideje ujedno je i snažna konkretizacija koncepata i ideja i pjesnička interpretacija materijalnog i konkretnog. Projekti kao što su kuća Guerrero, kuća Olnick Spanu, banka u Granadi, andaluzijski Muzej sjećanja ili trg među katedralama u Cádizu, jasni su sami po sebi, čisti i elokventni. Očito je da su produkt istog senzibiliteta, iste ruke, ali isto tako je očito i da se radi o istraživanjima i materijalizaciji različitih ideja, ideja koje su produkt čitanja, proučavanja povijesti i prethodnika, razmišljanja, skiciranja i naposljetku strpljive provjere koncepata kroz izradu brojnih maketa. Uvijek pažljivo, uvijek posvećeno krajnjem cilju – otjelovljenju načela firmitas, utilitas, venustas.